U ratnome vihoru, kad je cijela zemlja jedna velika fronta na kojoj postoje različite vojske i ljudi su prisiljeni obući uniforme, seljak Šime, kroz čije dvorište prolaze različite vojske, koje mu otimaju najdragocjeniju zemlju i sina, pokušava ostati "neutralan". On izjednačava sve te uniforme i ideologije, pokušava prevariti i jedne i druge, ali ne shvata da ne može ostati izvan tog vrtloga. Na kraju spozna svoju grešku.
Schmidtov redateljski prvijenac i jedini film iz njegova opusa kojem mirne duše možemo pridružiti apoziciju klasika, mogli bismo opisati kao povijesnu razglednicu i film toliko čistokrvno slavonski da ga u tome vjerojatno nijedan drugi ne može nadmašiti. Ikona hrvatskog filma i kazališta, inače rođeni Ladimirevčanin, Fabijan Šovagović, napisao je dramu, a zatim i scenarij za ovaj film, prisjećajući se vlastita djetinjstva u politički burnim i za milijune pogubnim četrdesetima. Projekt je, zatim, završio u rukama Osječanina Schmidta, glavni sponzori pronađeni su upravo u Slavoniji, a kao izvor stotina statista poslužila je uža okolica Valpova, gdje je odlučeno da se film u cijelosti i snimi. Stanovnici ovoga komadića Slavonije dobili su tako nekoliko mjeseci uzbuđenja i komešanja tijekom kojih im se činilo da su centar svijeta, a svi ostali, kao i svi mi koji smo se tek trebali roditi, dobili su kvalitetnu povijesnu dramu i klasik kojem se lako vratiti i po nekoliko puta.
Izvor : Portal hak.hr
Riječ je o prvom hrvatskom i jugoslavenskom filmu u kojem se pojavljuje motiv tzv. križnih putova odnosno likvidacije pripadnika poraženih snaga bez suđenja. Također, film jasno afirmira poziciju svog naslovnog lika o želji za nepripadanjem bilo kojoj ideološko-političko-vojnoj formaciji (pri čemu partizani nisu prikazani s bitno većom naklonošću od suprotstavljenih im vojski), a i uvodi lik 'dobrog' ustaše, čija loša djela ponajprije proizlaze iz izvanjskih okolnosti, a ne kao posljedica neke njegove esencijalne zloće. Tematski svjež i razmjerno provokativan, osobito u hrvatskim filmskim okvirima koji su uvijek bili nešto stegnutiji od onih srpskih, Sokol ga nije volio pati od narativno-dramaturških problema, naročito u završnom dijelu i u posve nerazrađenu odnosu Šime i njegova konja Sokola, odnosu kojem film duguje naslov.
Izvor : portal "Baza HR kinematografije"
Iste godine, 1988. u Puli su prikazana možda dva najbolja hrvatska filma 1980-ih godina Život sa stricem i Sokol ga nije volio. U takvoj konkurenciji[8] Život sa stricem je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film, a "Sokol" je osvojio nagradu za debitantsko ostvarenje. U ono vrijeme film je zbog tematiziranja kontroverznih događaja iz hrvatske povijesti (»križni put«, humaniziran lik ustaše, nacionalizacija) isprva često napadan, no u kasnijim je anketama i pregledima stekao status jednoga od najuspjelijih hrvatskih filmova s kraja 1980-ih. Uvjerljivosti djela pridonosi i činjenica što Benoša glumi Fabijanov sin, filmski debitant Filip Šovagović.[3] Intervju s redateljem Schmidtom u Nacionalu iz 2012. godine počinje rečenicom "Dobre kritike nije dobio od svog filmskog debija “Sokol ga nije volio” s kraja 80-ih", a uvodni dio rečenica osvrta na reprizu Sokola iste 2012. godine glasi: Schmidtov redateljski prvijenac i jedini film iz njegova opusa kojem mirne duše možemo pridružiti apoziciju klasika...Benoš (a ni Šima) nisu superheroji koji uništavaju protivnike kao Rambo, Dimnjačar iz Kapelskih kresova ili Prle iz Otpisanih, oni vjerno prikazuju dio stradanja hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu, stradanja o kojima se nije govorilo na filmskome platnu do druge polovice 1980-ih godina kad su snimljeni i Život sa stricem i Sokol ga nije volio, ti filmovi, njihove kino-predstave pune do zadnjeg sjedala su na neki način bili pokazatelji što dolazi. Kakav je tretman film ima najbolje oslikava redatelj Schmidt: tada je kritika bila ideološki obojena i dobio sam možda naklonost dvojice kritičara, ostali su film rastrgali. Nazivali su ga prvim ustaškim filmom, tako da sam u jednom trenutku završio i u bolnici sa srčanim tegobama zbog sveg tog pritiska. Na premijeri “Sokola” u Vinkovcima mene i Fabijana Šovagovića čak su i uhitili. Poklonili smo se publici, otišli na svečanu večeru u našu čast, kad je između nas sjeo gospodin i počeo nas ispitivati koja ustaška organizacija stoji iza filma. Gledali smo ga blijedo, ni Šovo ni ja nikad nismo imali nikakve veze s ustašama. On je izvadio nekakvu značku da dokaže da je šef državne bezbjednosti za Slavoniju i Baranju te nas odveo u stanicu gdje su nas do jutra ispitivali koja skupina stoji iza nas.
Izvor : Wikipedia