Ambiciozna povijesna panorama koja je sup(r)ostavila velika povijesna zbivanja i individualne sudbine, jasno zastupajući stav da je važnost individualnog života iznad razvikanih historijskih, ponajprije političkih, prekretnica, čime se stavila u opoziciju spram službene marksističke ideologije, debitantski je cjelovečernji igrani uradak Branka Belana, jedan od najimpresivnijih debija hrvatske kinematografije uopće. Premda je melodramski segment djela ponešto presentimentalan, a intonacija (suvišnog) off-pripovjedača patetično-pompozna, film fascinira začudo skladnim spojem melodramsko-stiliziranog i dramsko-realističkog prosedea, a ponajprije realizacijom potonjeg, gdje se odlično povezala Belanova užerežijska suverenost sa sjajnim glumačkim izvedbama (ponajprije Sonje Šagovac, Rudolfa Kukića, Viktora Beka, ali i malih Mire Stopić i Nede Pataki, te čitavog niza živopisnih epizodista, među kojima i budućeg pjesničkog klasika Slavka Mihalića). Kreativni vrhunac filma svakako je druga retrospekcijska epizoda, u kojoj Belan briljantno prikazuje emocionalno-moralni kaos deklasiranih Glojznera, a svojom onodobnom smjelošću imponira sam pesimistični završetak, gdje ni partizanski trijumf i vitalnost zanesene omladine ne mogu dokinuti osobnu Eminu bol i beznađe, čime se još jednom i konačno individualno pretpostavlja općem (posve suprotno dotadašnjoj prevladavajućoj ideologijskoj praksi hrvatskog igranog filma). Filmu suvremena kritika odbacila ga je (na festivalu u Puli Nada Škrinjar ipak je nagrađena trećom nagradom za žensku ulogu), no sedamdesetih godina dolazi do njegove revalorizacije te ga otad većina kritičara drži najboljim hrvatskim filmom pedesetih, a mnogi ga redovno svrstavaju u najbolje hrvatske filmove svih vremena.

Izvor : Baza HR kinematografije