Film je svojevrsni omaž ljepoti; ljepota kao estetska komponenta i prije svega duhovna ljepota, ona koja inače brže raste u nama, ujedno i ljubav, naravno, ako joj dopustimo da diše, ako smo spremni da je prihvatimo i (da) podijelimo. Film igra i ne gradi na bizarnosti, već na estetici, etici i duhovnosti. Ona i on svaki posećuju P(psihijatriju); što introvertniji Ona i ekstravertirani On pričaju i postepeno otkrivaju posebno snažno iskustvo tokom seansi, što na neki način znači prekretnicu u njihovoj emocionalnoj stagnaciji. Postepeno shvatamo da oni nemaju problem da prihvate ono što su iskusili: ona samo želi da zna gde se to dogodilo, a on želi da sve to ponovo vidi.