Nakon niza godina, koje je proveo kao putujući ulični umjetnik, igrajući nepomičnu skulpturu, Lazar se obreo i na malom mediteranskom ostrvu. U Lazaru se javlja čežnja za povratkom kući, ali njegov odlazak sa Ostrva komplikuje se nemogućnošću sporazumevanja sa ostrvskom administracijom. Pratimo zamorno prikupljanje dokumentacije, koja treba da mu omogući odlazak. Susreti sa službenicima postaju sve čudniji i nerazumljiviji. Njihova pitanja prelaze okvire administrativnog i zalaze u najintimnije dijelove Lazarevog života. Klaustrofobično zarobljen u pomjerenoj kafkijanskoj realnosti, Lazar obilazi od jednog do drugog Službenika na Ostrvu, strpljivo odgovara na pitanja i ispunjava njihove zahtjeve, noseći pritom tešku crnu kutiju u kojoj je njegova „kompletna dokumentacija“. Mučno sakupljanje dokumentacije prerasta u preispitivanja smisla života, dubokih tajni skrivenih od samog sebe. Ova značenjski izmještena priča, podsjeća da odgovornost potiče iz egzistencijalne činjenice da je život lanac pitanja, na koja čovjek mora da odgovori time što biva odgovoran za sebe i druge, time što odlučuje koji odgovor da pruži na svako pojedinačno pitanje, kao i time da za svako pitanje postoji samo jedan odgovor – onaj istiniti.