Posljednji film scenarista i redatelja Fadila Hadžića ratna je drama temeljena na ratnom dnevniku Glasom protiv topova novinarke ratnog radija Vukovar Alemke Mirković. U cijelosti je riječ o trivijalnom i shematiziranom ostvarenju u kojem autor očito želi izbjeći domoljubnu patetiku, opterećenost ideologijom i podilaženje strastima, no u tome ne uspijeva u potpunosti. Naglašavajući stav da je ondašnja hrvatska vlast izdala Vukovar, Hadžić se politički korektno pripadnike neprijateljske strane trudi prikazati nijansirano te pronaći pozitivne likove, uvjetno rečeno "dobre Srbe" od kojih neki također stradavaju na Ovčari, a ključni protagonistov pomagač iz neprijateljskih redova postaje unovačeni student iz Požarevca. Unatoč imanentnoj dramatičnosti predočenih zbivanja filmu nedostaje izraženije dramske tenzije, režija je tek korektna i većinom bezidejna, glumački nastupi su uglavnom solidni, a u slučaju Izudina Bajrovića i dosta uvjerljivi, a cjelina pati i od ozbiljnih faktografskih pogrešaka poput one da se na stolu majora Ðokovića nalazi fotografija sijedog i ostarjelog Mile Dedakovića Jastreba, očito snimljena mnogo godina poslije rata.

Izvor : portal "Baza HR kinematografije"