Na vojnom poligonu NATO saveza, u pustoši zapadne Hercegovine, djevojčica Alica skuplja čahure i krhotine granata za prodaju na crnom tržištu. Njezin stric Valentin obolijeva od karcinoma, koji je uzrokovao osiromašeni uranijum. Alicini nalazi također nisu dobri, a ona nema ni zdravstveno osiguranje ni novca za liječenje. Alicina majka odlazi u Njemačku, s namjerom da zaradi novac za lijekove... Započinje i Alicino putovanje u zemlju čudesa...
Godine 2009. na pulskom festivalu nagrađena Zlatnim Arenama za najbolju sporednu žensku ulogu (Lena Politeo) i kostimografiju, egzistencijalna drama Dejana Šorka svojevrsna je posveta filmu „Alice u gradovima“ Wima Wendersa, pa i varijacija istog. Od imena male protagonistice preko jedne fotografije kao bitnog dramskog motiva do naglašenog socijalnog konteksta i protagonističina zaštitnika u liku jazzera-klošara koji je nekad živio u Americi, redatelj u zanimljivijim segmentima praktički prepisuje Wendersovo remek-djelo, dok u ostatku varira njegove motive i značenjske slojeve poput propitkivanja osobnog i nacionalnog identiteta, otkrivanja ovdje izrazito turobne društvene stvarnosti, semantike filma ceste kao doslovnog i prenesenog traganja za vlastitom osobnošću. Pritom cjelinu nepotrebno i kontraproduktivno opterećuje doslovnostima i banalnostima, a film je vrlo slabo napisan, u prvoj polovini traljavo režiran, većinom teatralno i neuvjerljivo glumljen te semantički odveć doslovan i gdjekad iritantno naivan i artificijelan. Problematična je i autorova odluka da u film na prilično trivijalan način utrpa što više nepodnošljivo pesimističnih, turobnih i mračnih detalja iz nevesele domaće stvarnosti, kao i da se površno dotakne niza motiva poput pedofilije, kritike zdravstvenog sustava i socijalne neosjetljivosti, psihotičnog PTSP-ovca koji se okreće kriminalu, općeg rasapa svih društvenih vrijednosti, napokon i dekadentna života u Zagrebu u kojem nema i ne može biti sluha za beskućnike i siromahe.
Izvor : portal "Baza HR kinematografije"
