Opsada Sarajeva trajala je hiljadu tristo devedeset i pet dana između 1992. i 1995. godine. Tokom opsade hiljade građana moralo je svakog dana trčati kroz iskušenje Aleje snajpera. Film prati ženu koja hoda upravo tom rutom. Grad je u sadašnjici. Vrijeme filma je u isto vrijeme i prošlost i sadašnjost. Na svakoj raskrsnici žena osjeća da je ponovo izložena pogledu snajpera koji su se nekada nalazili na brdima. Trčati bi moglo biti jednako opasno kao i hodati. Požuriti bi jednako moglo biti beskorisno kao i usporiti. Ona staje, oklijeva, trči. Čeka, računa, trči i saginje se. Svaka raskrsnica je novi izazov i nova kalkulacija. Krije se iza nevidljivih zaklona. Uspravlja se kada misli da je sigurna. Geografija grada razdvaja topografiju izloženosti i sigurnosti, olakšanja i agonije. Ritam filma razvija se od sporijeg ka bržem prateći ritam njenog hodanja. Još jedan tempo se pojavljuje u međuvremenu: muzika, koja svira u njenoj glavi, u rashodu je sa ritmom njenih pokreta. Žena koja trči, staje i trči i staje, oživljava iskustvo drugih na mjestu njihove traume. To je njeno lično putovanje kroz njihovu kolektivnu prošlost. Sve što se desilo ranije, dešava se ponovo sada.