Saznavši da joj je otac teško bolestan, kći je nagovorila svog dečka i sestru na putovanje u očevu kuću, gdje se on skrasio nakon što ih je davno napustio. Kći želi iskoristiti zadnju priliku da razgovara s ocem o svemu što se dogodilo u prošlosti. U očevu domu, u izoliranom krajoliku prekrivenu snijegom, počinju se polako otkrivati duboko potisnute mračne porodične tajne.
Psihološku triler-dramu s elementima horora, godine 2011. na pulskom festivalu nagrađenu Zlatnim arenama za najbolju režiju, sporednu žensku ulogu i kameru, najlakše se može opisati riječima „Michael Haneke u ličkoj zabiti“. Kroz storiju o dvije kćeri i ocu iz jedne odavno raspadnute obitelji koji se u pratnji dečka jedne od djevojaka susreću nakon dugo vremena, Matanić mirno i prilično sigurno analizira patologiju i mračno naličje kolokvijalno kazano disfunkcionalne obitelji. Disfunkcionalne je u ovom slučaju preblaga riječ, jer se u središtu obiteljskog mraka koji će na kraju dovesti do tragedije nalaze iznimno tjeskobne tajne i strašni događaji iz prošlosti koje autor namjerno i efektno ostavlja tek naznačenima i sugeriranima. Matanićeva režija je spretna i sigurna, pri čemu imponiraju vješte uporabe drugog plana i dubinskog kadra kao i efektno korištenje prirodne i zadane scenografije. Glumački nastupi su odlični i povremeno uistinu nadahnuti (osobito onaj zasluženo Zlatnom arenom nagrađene Ive Mihalić), gradiranje uznemirujućeg ozračja s osloncem na horor je nerijetko dojmljivo, a dodatnu sugestivnost autor postiže postupnim prelaženjem s dominantnih totala u uvodu na sve intenzivnije blize i krupne planove, kao i povremenim posezanjem za subjektivnim kadrovima. Protagonisti su škrto no funkcionalno profilirani, a gledatelj tek naslućuje svu dubinu i tragičnost intimnih drama dviju sestara prouzrokovanih naslućivanom traumom iz djetinjstva. Suočavanje s posljedicama davnih užasa u završnici dovodi do dijelom neočekivane erupcije nasilja, a jedina ozbiljnija zamjerka filmu može se uputiti zbog toga što elaboriranju raspleta i pozadine čitave priče nije posvećeno više vremena. Također, karakterna obilježja ženskih likova u kombinaciji s njihovom tjelesnom sličnošću dodatno naglašenom odjećom i šminkom, kao i dramskim i režijskim rješavanjem određenih konfliktnih situacija, nude mogućnost za slobodniju interpretaciju filma u smislu da bi obje kćeri mogle biti psihofizičke inkarnacije jedne psihički raspolućene osobnosti.
Izvor : portal "Baza HR kinematografije"
