Maja Hrgović u Novom listu piše Brešan je išao na sigurno kad je u film ubacio toliko dopadljivih općih mjesta u obradi teme licemjerja institucije Crkve, čija aktualnost ne jenjava: s jedne strane ponudio je gledateljima maratonski niz skečeva (od onih koji se temelje na pogrešnim interpretacijama, mehanizmu komedije zabune, pa do anegdotalnih rješenja koja kao da su »pokupljena« iz kakvog lošijeg sitcoma, na primjer ono kad se ženskar ulovljen u bračnu stupicu napije i popne na stup i otamo pjeva klapske pjesme, a žena i majka neuspješno ga nagovaraju da siđe), a s druge strane, priču je »pojačao« zgodnim ilustracijama pojedinih situacija, na primjer ono kad ljekarnik (nacionalist, rasist i ksenofob) prestravljen naglo probuđenim zanimanjem medija za »otok ljubavi« predviđa kako će stranci pokupovati nekretnine na otoku i potpuno zavladati tradicijom, pa pop u bljesku imaginacije koji možda najavljuje njegovo kasnije mentalno »puknuće«, vidi mjesnu klapu sastavljenu od crnaca i Kineza., iz čega bi se moglo zaključiti da bi film mogao imati dobru gledanost zahvaljujući jasnoj prepoznatljivosti a istovremeno dovoljnom satiričnom odmaku većine scena. Ako bi poneka aluzija ili scena nekoga mogla i odbiti, redatelj je to indirektno prokomentirao: Ako Crkva bude napadala, vjerujem da će se film sâm obraniti. Badava film koji ja moram braniti po cesti, što se može iščitati kao "reakciju Crkve ne očekujem, a za ostale reakcije bi se film trebao pobrinuti sâm". 

Prof. dr. sc. Tonči Matulić, pročelnik Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu rekao je; "danas živimo u suvremenom hrvatskom društvu u ozračju u kojem se žrtva i vjera nemilice izruguju i ironiziraju. Tvrdnje je oprimjerio najnovijim filmom "Svećenikova djeca" u kojem se podmuklo okaljavajući ispovjednu tajnu želi poručiti da Crkva sustavno djeluje kao zločinačka organizacija koja je preživjela 2000 godina zahvaljujući vještom prikrivanju zločina." Župnik u Bošnjacima preporučio je svojim župljanima na misi da ne idu gledati film, a u Benkovcu je otkazana već unaprijed dogovorena projekcija filma.

Crnohumorna satirična komedija Vinka Brešana temeljena na istoimenoj drami Mate Matišića na pulskom festivalu 2013. godine ovjenčana je Zlatnom arenom za najbolju sporednu ulogu te iste godine nominirana za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najbolje komedije i na Međunarodnom filmskom festivalu u Solunu dobila je Nagradu publike u konkurenciji Balkan Survey. Matišić s Brešanom supotpisuje scenarij ostvarenja koje je godinu kasnije na Međunarodnom filmskom festivalu Festróia nagrađeno Zlatnim delfinom za najbolji film te 2013. prikazano na festivalima u Karlovym Varyma, Chicagu te na festivalu Raindance. Posrijedi je naglašeno populističko, ali i neosporno zabavno i šarmantno djelo u kojem autori na isprva blag i u osnovi dobrodušan te u drugom dijelu dosta subverzivan i mračnim tonovima oslikan način kritiziraju Božje službenike koji se odluče "igrati Boga". Pritom je satirični humorni potencijal podigran i nedovoljno iskorišten, Matišić i Brešan zbog scenarističkog i redateljskog nesnalaženja ne uspijevaju na pravi način i u potpunosti eksploatirati komične potencijale koji izviru iz situacija, osobina likova i njihovih međuodnosa, a spoj satirične komedije, tragedije i melodrame koncepcijski je, dramaturški i režijski nezgrapno izveden. Riječ je o galeriji slikovitih likova u mediteranskom tipu humora oslonjenu na križancu komedije karaktera, intrige i socijalne komedije, a u čemu autori ne osobito spretno ekvilibriraju groteskom, parodijom, kontrastom i apsurdom uz natruhe nadrealizma.

Izvor : portal "Baza HR kinematografije"