Beograd je pod bombama. Proljeće 1999. godine. Odjeljenje psihijatrije je smješteno u atomsko sklonište u kome je nestalo struje. Pod svjetlošću svijeća i sa zvucima detonacija u daljini, zatičemo kao pacijenta bez dijagnoze, Borisa, mladog montažera, koji je čudom preživio bombardovanje zgrade RTS-a. Na televiziji je radio u informativnom programu, montirajući priloge o protokolu predsjednika, partijskim kongresima, režimsku propagandu. Njegov cimer je stari Čika Nebojša, bivši komunistički isljednik, koji, opterećen stotinama likvidacija, koja je obavio za Titov režim, sada u nekoj vrsti religioznog ludila, zamišlja sebe kao mladog junaka starog crno-belog filma „Čudotvorni mač“.

Načelnica psihijatrije, doktorka Vanja, radi Roršahov test sa Borisom pokušavajući da mu postavi dijagnozu. Boris koji je opsijednut filmovima, svojim kinotečkim iskustvom i umjetnošću koju je studirao, u Roršahovim mrljama, vidi film o plaćenim ubicama i prostitutkama. On pred zbunjenom doktorkom (i pred očima bioskopske publike), od mrlja mastila, „montira“ djelimično smiješnu, a djelimično zastrašujuću priču, o moralnom stanju ljudskih bića, koja naseljavaju Zemlju istine, slobode i ljubavi…