Snimiti film sa devet glumaca i to na način da se prilikom cijelog trajanja filma u svakom kadru pojavljuje samo jedan glumac/glumica je zaista hrabar potez. Bez neke izražene radnje, ali tematikom itekako aktuelan i značajan, film Devet položaja sasmoće scenariste i reditelja Envera Puške je smion i duhovit pogled na čovjeka 21. stoljeća koji izgubljen i otuđen u stvarnom svijetu traži izlaz i spas u virtuelnoj zajednici.

Devet protagonista od kojih svaki pojedinačno baš i nema istu minutažu na filmu (što nikako nije greška jer je riječ o različitim, a opet u neku ruku sličnim tipovima ljudi) se pojavljuju i, opet kako ko, ”istresaju dušu” i jadaju se jedni drugima preko chata u okviru jedne internet grupe. Moderatorica (Ines Čengić) koja prakticira vrstu indijske duhovne i tjelesne filozofije sa ”Mudrama” održava jednu vrstu ravnoteže u grupi u kojoj se nalaze rastavljeni muškarac (Tarik Filipović), manekenka (Amra Silajdžić), usamljeni homoseksulac (Rijad Gvozden), alkoholičarka (Maja Nurkić), slikar (Mario Drmać), dječak (Tarik Selimović), suicidalna žena (Zorana Bećić) i sredovječna gospođa (Alma Osmanbegović). Svaki od njih sa nadimkom pod kojim se predstavlja u okviru grupe je na svoj način izgubljen, ali i ostavljen sam sa sobom, pa čak i dječak (nadimak ”Ljubavnik”) kod kojeg se tek bude hormoni.

Kako u filmu nema dijaloga, barem ne onog koji vode dva lika jedan naspram drugog, već je cijeli scenarij sastavljen od postova na cahtu i poneke izgovorene rečenice i monologa glumca, reditelj Puška na sasvim odgovarajući način dobiva najbolje moguće ineterpretacije, a sami glumci su i više nego kvalitetno iznijeli svoje uloge. Takav scenarij, u kojem nema puno propusta (možda samo malo patetike izražene u jednoj sceni), je zaista bilo izazovno uobličiti u film kojeg je reditelj Puška doveo do gotovog proizvoda bez ikakave podrške nadležnih institucija i gotovo samoentuzijstički, i naravno uz veliku pomoć glumaca koji su, ponavljam, kvalitetno odigrali svoje uloge. Hrabar rediteljski potez