U fokusu ovog kostimiranog filma je priča o nesretnoj ljubavi gluhonijeme slikarice Slave Raškaj i Bele Čikoša, njenog učitelja slikanja. Film ne prati slijepo biografiju slikarice koja će postati jedno od najznačajnijih imena hrvatskog slikarstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, već se više posvećuje njenoj ljubavi prema Čikošu koju je on uništio i nije htio potpuno prihvatiti iz straha i obzira prema društvu, ali i traženju ljubavi i priznanja uopće.
Godine 2004. nagrađena Zlatnim arenama za najbolju sporednu mušku ulogu (Vilim Matula) i kostimografiju (Ana Savić-Gecan), biografska romantična art-drama Dalibora Matanića predstavlja vrijedan i zanimljiv doprinos brojčano oskudnim hrvatskim biografskim filmovima. Posrijedi je donekle hermetično, no vizualno impresivno i vrlo atmosferično i emotivno djelo koje odlikuju dojmljiv, promišljen i estetiziran vizualni prosede, koloristički bogata fotografija Branka Linte, odlična glazba Jure Ferine i Pavla Miholjevića koja dodatno naglašava emotivne dionice priče, te mahom raspoložene, ali povremeno i manirističke glumačke interpretacije Mikija Manojlovića i Vilima Matule. U nedostatke cjeline ubrajaju se i nepotrebni metafilmski komentari u završnici, u kojoj se prošlost ipak efektno transponira u sadašnjost, te pretjerano naglašavanje važnosti Slavine nesuđene ljubavi, slikara Bele Čikoša Sesije.
Izvor : portal "Baza HR kinematografije"
