Godine 2008. na pulskom festivalu ovjenčana Zlatnim arenama za najbolju žensku sporednu ulogu (Nada Gačešić Livaković) i najuspjeliju masku, te Vjesnikovom nagradom Breza za najbolju debitanticu (Areta Ćurković), psihološka egzistencijalna socijalna drama Dalibora Matanića ponešto je slobodna adaptacija nekoliko priča iz hvaljene istoimene zbirke Damira Karakaša. Prihvativši se najvećim dijelom vjerne prilagodbe triju priča („Olga“, „Devet“ i „Voda“) iz Karakaševe zbirke, koju književnik i književni urednik Robert Perišić uspoređuje s prozom Gabriela Garcije Márqueza, Matanić uz suradnju kazališnog redatelja Milana Živkovića u cjelinu umeće i izmijenjene detalje iz uvodne priče „Kurva“, a lik harmonikaša Gliše iz priče „Harmonika“ projicira u sporednu figuru koju u filmu tumači sam Karakaš. Vjerno slijedeći izraziti naturalizam i dočaravanje egzistencijalne tjeskobe i očaja mahom tragičnih protagonista proznog predloška, Matanić iznevjerava u pokušajima približavanja Karakaševog grubog magičnog realizma. Svakako, on učinkovito uvodi vrlo slikovite likove i gledateljima predočava njihove osobnosti i mikrikozmose, isprva sugerirajući određenu naklonost prema Miki Križapoljcu i njegovom ženskom pandanu Olgi, a u narativno uglavnom pregledno sročenoj cjelini realizam kombinira s groteskom i ironijom. U usporedbi s prvim dvjema pričama, s obzirom na njihovu tragiku dobrano neprimjereno dijelom realiziranih u Mataniću omiljenom grotesknom ključu i s određenim ironijskim odmakom, ona o Josinoj obitelji predočena je realistički, s katarzičnim „deus ex machina“ dodatkom u obliku kišnog pljuska koji ispire prljavštinu i grijehe protagonista. Ono što u drugom dijelu i završnici filma osobito smeta je autorovo nepotrebno iživljavanje nad ionako tragičnim protagonistima, kojima Matanić, za razliku od Karakaša koji čitateljima Mikina i Olgina intimna stanja sugerira navođenjem njihovih misli i raspoloženja, ni u smrti i krajnjem samoponiženju ne ostavlja gotovo ni trunak ljudskosti.

Izvor : portal "Baza HR kinematografije"