Godine 2011. na pulskom festivalu nagrađena posebnom Zlatnom arenom za specijalne efekte, ratna drama "Josef" debitantski je kino-projekt redatelja Stanislava Tomića, u vrijeme nastanka, 39-godišnjeg autora nekoliko intrigantnih TV-dokumentaraca i zanimljivog televizijskog filma "Otac". Estetizirana vizualna komponenta i tehnički dotjerana te mjestimice nadahnuta fotografija, uz vrlo uvjerljive specijalne efekte, najuspjeliji su segmenti Tomićeva prvijenca, naglašeno pesimistične i političkim porukama jasno obilježene metaforične priče o ekstremnoj nehumanosti i bestijalnosti ratovanja. Isprva zamišljen kao znatno skromniji i komorniji projekt namijenjen televizijskom prikazivanju, "Josef" je zahvaljujući prvenstveno entuzijazmu Tomića i ostatka ekipe naposljetku ipak realiziran kao kino-film. Sigurna Tomićeva režija ni u jednom trenutku ne odaje da je riječ o debitantu, glumci vrlo dobro a povremeno i nadahnuto odrađuju svoje zadatke, osobito Alen Liverić i dotad nepoznati Neven Aljinović Tot, a vrline djela su i izvrsna fotografija i dojmljiva scenografija, zahvaljujući kojima gledatelj gotovo može opipati galicijsko blato te nesreću i smrt opisane u Krležinoj prozi. Tomić je nedvojbeno nadahnut Krležinim djelom, on simpatizira domobrane od kojih se jedan amblematski zove Jambrek, a tragični usud Hrvata, bez obzira na kojoj se strani borili, naglašava i odveć agresivna glazba Marka Perkovića Thompsona u kojoj se ističu arhaični napjevi i etno elementi.
Izvor : portal "Baza HR kinematografije"