Pismo ćaći je hibridna forma dokumentarnog i igranog filma. Temelji se na stvarnim događajima, ali je strukturiran kao dugometražni igrani film. Radnja se bavi odnosom oca i sina, odnosno njihovim problemima u komunikaciji. Protagonisti filma su Mate (70) i njegov sin Milivoj (44), a sastoji se od tri dijela: intimne ispovijedi sina, očevog portreta i konfrontacije između njih dvojice.
Na pulskom festivalu 2012. godine ovjenčana Velikom Zlatnom arenom za najbolji film, Zlatnim arenama za najbolju sporednu mušku ulogu i montažu, posebnom Zlatnom arenom za ton te nagradom Breza za najboljeg redatelja debitanta, egzistencijalna drama scenarista i redatelja Damira Čučića uspjela je adaptacija autobiografske monodrame glumca Milivoja Beadera proširene razmišljanjima redatelja, samog Beadera, glumca Mate Gulina, Marija Habera i snimatelja Borisa Poljaka. Čučićev debitantski dugometražni projekt, na Međunarodnom filmskom festivalu Cinema City u Novom Sadu 2013. godine proglašen najboljim filmom programa Exit Point, u izvedbenom smislu križanac je igranog, dokumentarnog i eksperimentalnog filma koncipiran kao kombinacija intimne ispovjedi sina, portretiranja njegova oca i oslikavanja njihovog kompleksnog i sukobima obilježena odnosa. Taj odnos odlikuju međusobna zamjeranja, nerazumijevanja i prikriveni bijes, osobito sina prema ocu, baš kao i nagla mijenjanja raspoloženja, cinizam i natruhe crnog humora, ali i ljubav i posthumno mirenje u emotivnoj završnici koja metafizičkim tendencijama donekle asocira na filmove Apichatponga Weerasethakula. Iako autor na nekoliko mjesta nepotrebno snizuje dramsku tenziju pomalo banalnim humornim ekskursima, te premda bi u završnici bilo poželjno više poetičnosti i metafizičnosti, riječ je ipak o vrlo promišljeno komponiranoj te zrelo i sugestivno režiranoj cjelini koja nimalo ne pati od pretencioznosti.
Izvor : portal "Baza HR kinematografije"
