Dobricu život nikada nije mazio. Još kao beba, napušten je od roditelja i bačen na đubrište. Prvih dvadeset i osam godina svog života, provodi uglavnom ili u sirotištu ili u zatvoru. Ipak, da li zato što je prvih par godina svog života proveo sa ljudima koji su ga zaista neizmjerno i bespogovorno voljeli, ili zato što je to njegova priroda, on bira da u ljudima vidi samo dobro. Ili, tačnije, on to ne bira, nego je jednostavno takav, i kao takav ide kroz život prepun ljubavi.

Ovo je priča, u stvari bajka za odrasle, o tome kako bi život mogao da bude lijep kada čovjek ne bi bio čovjeku vuk.