Iva dolazi s policijom u trošnu kuću na zagrebačkoj periferiji, tvrdeći da joj je bivša gazdarica otela dijete. Priča filma vraća se unazad, kad su studentica Iva i njezina djevojka, tekvandistica Marija, uselile u istu kuću kao podstanarke. Problemi počnu kad gazdarica otkrije da su djevojke u lezbijskom odnosu te se čitava kuća, puna bizarnih stanara, okrene protiv njih dvije...
Kritike su većinom bile pohvalne. Nenad Polimac je u recenziji napisao da je to "najbolji hrvatski film od "Maršala"":
"...uvjerljivost tog iznimnog ostvarenja – najdojmljivijeg u hrvatskom filmu nakon “Maršala” Vinka Brešana – upravo je u realističnom prikazu središnjeg odnosa dviju glavnih junakinja. Matanićev je film pritom i izvrsno režiran, a zbog vrlo atraktivnog widescreen formata i fotografije živih boja doima se kao da je ponikao iz neke druge, recimo, španjolske kinematografije. S potonjom ga filmskom sredinom veže i osjećaj za makabrično (tri smrti i niz ozljeda ljudskog tijela), autor je očito gledao i “Susjede” Alexa de la Iglesie, a u spretnom spoju društvene kritičnosti i filmofilske upućenosti kao da se podsjećamo na ranog Fassbindera. Ipak, i uz sve usporedbe i svjesne citate, “Fine mrtve djevojke” su punokrvni original koji će imati zasluženo velik odjek u domaćim kinima i popriličan odjek na međunarodnoj festivalskoj sceni"
Fine mrtve djevojke, jedan od iznimno rijetkih hrvatskih filmova snimljenih u cinemaskopu, ostvarenje je nadasve kompetentne režijske izvedbe i sigurnog vizualnog oblikovanja. Matanićevo povezivanje metaforičkog, realističkog i intertekstualnog prosedea ne funkcionira uvijek dostatno uvjerljivo, a problem je i nedovoljno razrađeno profiliranje glavnih ženskih likova. S druge strane, glavni epizodisti - gazdarica, gazda i njihov sin - izrazito su uspjelo uobličeni i umnogome, zajedno sa sugestivnom ambijentacijom, nose 'okus, boju i miris' filma. Fine mrtve djevojke na Pulskom festivalu nagrađene su Velikom zlatnom arenom za najbolji film te Zlatnim arenama za najbolju režiju, produkciju, sporednu žensku (Olga Pakalović) i sporednu mušku ulogu (Ivica Vidović), a nagrađene su i nagradom publike Zlatna vrata Pule te Oktavijanom za najbolji dugometražni igrani film Hrvatskog društva filmskih kritičara.
Izvor : Baza HR kinematografije