Partijski sastanak jednog građevinskog poduzeća. Prisutni moraju raspraviti o slučaju radnika Miluna (H. Čokić) koji se pobunio protiv nekih sumnjivih odluka direktora (I. Džuvalekovski), inače svog nekadašnjeg ratnog suborca. Sastanak je iniciran anonimnim pismom koje je stiglo u komitet u kojemu se upozorava na loše stanje u kolektivu i osobito pogoršane međuljudske odnose, kao i nepravilnosti u diobi društvenih stanova. Rasprava na sastanku potraje do kasno u noć, kada direktor počinje razmišljati o podnošenju ostavke, uvidjevši da njegova riječ ne može biti posljednja...
Pošto se nizom ostvarenja etablirao kao vodeći majstor hrvatskog i jugoslavenskog žanrovskog filma, Branko Bauer se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prihvatio ambicioznih društveno-kritičkih tema. Prvo je s Tri Ane (1959) anticipirao jugoslavenski crni val, a potom s Licem u lice prvi put u jugoslavenskoj kinematografiji otvoreno progovorio o problemima samoupravnog društveno-ekonomskog modela. Prva polovica filma u kojem su suprostavljeni pobornici samoupravnih načela i sposobni direktor, tj. menadžer koji ne želi da mu se upravljački i ekonomski nekompetentni radnici, u ime proklamiranog načela radničkog samoupravljanja, miješaju u posao - impresivan je: Bauer ne zauzima stranu u tom sukobu, nego trezveno pokazuje podjednako uvjerljivu argumentaciju obje strane (svjedočeći o nemogućnosti skladnog prožimanja apstraktnog ideala i konkretne stvarnosti), a naglasak stavlja na oportunizam, poltronstvo, indolenciju i kukavičluk članova partijske organizacije poduzeća, čime jasno pokazuje stanje u tobožnjoj avangardi samoupravnog socijalističkog društva. Takav kritički izravan i autentičan prikaz tipične radne sredine socijalističke Jugoslavije u drugoj polovici filma smjenjuje tzv. konstruktivna kritika i ultimativna afirmacija samoupravnih načela (i ‘izvornog’ komunističkog duha) naspram menadžerske samovolje (i odstupanja od ‘autentične’ komunističke prakse), što daje iskonstruirano, posve neuvjerljivo rješenje suštinski nerješive problemske situacije. Time film gubi visoku kreativnu razinu, no njegov povijesni značaj unutar hrvatske i jugoslavenske kinematografije ostaje nesporan. Licem u lice, na festivalu u Puli nagrađen Velikom zlatnom arenom za najbolji film, Zlatnom arenom za najbolju režiju (ex equo) te nagradom publike Jelen, omogućio je val društveno-kritičkih (i političkih) filmova šezdesetih, među kojima je u Hrvatskoj najviše domete ostvario Fadil Hadžić ostvarenjima Službeni položaj, Druga strana medalje i Protest.
Izvor : portal "Baza HR kinematografije"
