Gluvi barut je jugoslovenski igrani film film, snimljen tokom 1990. godine, režisera Bahrudina Bate Čengića.
Žanrovski je ratna drama i predstavlja adaptaciju istoimenog romana Branka Ćopića. Napravljen nedugo pred raspad Jugoslavije, u vrijeme kada se dotadašnji komunistički režim već počeo raspadati, svojim je sadržajem preispitivao dotadašnje službene istine o Drugom svjetskom ratu, odnosno dati koliko je god to moguće objektivan i nepristran prikaz četničkog partizanskog sukoba. Gluvi barut je premijeru imao na vrhuncu srpske nacionalističke histerije, odnosno početnih nastojanja da se četnici prikažu na revizionistički način, pa je tako u nekim kino-dvoranama s ovacijama praćena scena u kojoj lik četnika, koga tumači Boro Stjepanović, ubija partizane. Uprkos kontroverzi, Gluvi barut, koji će ostati upamćen kao posljednji partizanski film, je dobio povoljne kritike i postao posljednji dobitnik Zlatne arene kao jugoslavenske filmske nagrade.
Priča o jednom srpskom selu visoko u bosanskim planinama, čiji su se stanovnici, usred ratnog meteža, našli na udaru dve ideologije, između četnika i partizana. Predstavnici te dve ideologije su partizanski komesar Španac i bivši kraljevski oficir Radekić. Španac je indoktrinirani fanatik, nosilac ideja kojima želi da promeni svet ne pitajući za žrtve, a Radekić je realni poznavalac situacije, čovek iz tih krajeva koji pokušava da sačuva narod, makar i po cenu sopstvenih ideala. Španac u Radekiću vidi uzroke ogorčenog otpora koji seljaci pružaju novoj ideologiji.